Razgovor s piscem Pavlom Pavličićem
30 listopad 2018.
DJECA SE NE DAJU GNJAVITI
Razgovor s piscem Pavlom Pavličićem
Nije pristojno stavljati žive ljude u izmišljene priče. To je kao da fotografiraš mobitelom nekog po ulici pa to staviš na mrežu, a on recimo u tom času kopa nos ili nešto slično. Naravno, uzimam karakteristike pojedinih živih ljudi, ali samo jedno obilježje. Na primjer, neku naviku ili uzrečicu koja mi se svidi.
Za djecu je teže pisati, zato što su stroža prema tekstu. Ona se ne daju gnjaviti, jednostavno rečeno. Odrasli se daju gnjaviti. Djeca, čim ih knjiga počne gnjaviti, počnu preskakati, počnu čitati samo ono što je s crticama, samo dijaloge, jer tu se sigurno nešto događa.
Razgovor u siječnju 2018.
Jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca, Pavao Pavličić, odnedavno je stanovnik Osijeka. U siječnju je posjetio Centar izvrsnosti Osijek, podcentar OŠ V. Becića, gdje smo razgovarali s njim o djeci, njegovu djetinjstvu i pisanju, i drugome.
Dosad ste napisali preko 60 različitih djela. Odakle Vam inspiracija za pisanje?
Mislim da čovjek počinje pisati zato što voli čitati. Čitaš knjige pa se počneš pitati – bih li sad ja ono što znam i ono što mogu izmisliti mogao ispričati tako da to drugima bude interesantno onako kako su meni interesantne knjige koje čitam. Onda probaš, od pjesama, kratkih priča do dužih oblika. A kad čovjek postane pisac, onda mu se to pretvori u nekakav način života i onda u svemu oko sebe vidi nešto što bi moglo postati priča. Neke stvari izabireš, neke naravno odbaciš, i tako to ide.
Poznati pisac Antun Šoljan rekao je: „Svakome u životu padne na pamet ideja za dobru priču, ali samo pisci tu priču i napišu.” Ostali jednostavno ne obraćaju pažnju na to, to im nije posao i nije ih briga. Piscima su stalno antene vani i stalno traže nešto što može biti zgodan materijal. Negdje nešto zapaziš, ili nešto pročitaš, nešto ti se dogodi, i tako si neprestano u potrazi za dobrom pričom. Onda to zabilježiš pa se to neko vrijeme kiseli negdje, a onda s vremenom nastane priča.
SVE JE IZMIŠLJENO
Poznati ste pisac kriminalističkih romana. Koje Vam je Vaše kriminalističko djelo najdraže?
Postoji standardni odgovor – to je kao da pitaš roditelja koje mu je dijete draže. No ja imam malo drugačiji odgovor. Ja sve što pišem, pišem s podjednakim zalaganjem. Nikad ništa nisam napisao onako uzgred, ofrlje. Sve što sam napisao, napisao sam punom snagom. Neki put to uspije bolje, a neki put lošije. Kad sam bio mlad mislio sam, kad jednom budem zreo, znat ću kad nešto napišem je li dobro ili nije. Sad više nisam samo zreo već sam i star, a svejedno to i dalje ne znam. To bi morao reći čitatelj. Meni su najdraže one moje knjige koje čitatelji najbolje prihvate jer za njih sam pisao. Nešto što je tvoje ne možeš procijeniti je li dobro ili nije dobro; to drugi moraju kazati.
Jesu li likovi i radnje u vašim djelima izmišljeni ili stvarni?
Sve je uvijek izmišljeno. Mislim da čak nije pristojno stavljati žive ljude u izmišljene priče. To je kao da fotografiraš mobitelom nekog po ulici pa to staviš na mrežu, a on recimo u tom času kopa nos ili nešto slično. Naravno, uzimam karakteristike pojedinih živih ljudi, ali samo jedno obilježje. Nikad ne pravim portret neke osobe, nego uzmem na primjer neku naviku ili uzrečicu koja mi se svidi pa ju upotrijebim kao karakteristiku nekoga lika. Ali taj lik potpuno je drugačiji od tog čovjeka od kojeg sam ja uzeo uzrečicu.
Kako najčešće započinjete pisanje romana?
Zapravo postoje dvije faze. Jedna je faza inspiracije, a druga je faza koju zovem šljakanje. Recimo, u Zagrebu postoje dva kvarta koja sam ja dobro poznavao – jedno je bilo Trnje gdje su stare kuće, vrtovi itd., a drugo su nova naselja. Mislio sam da bi bilo zanimljivo ispričati priču o dječaku koji je iz jednoga načina života prešao u drugi i što mu se dogodilo. To je bila inspiracija za Trojicu u Trnju.
Sad to treba nekako ispričati, smisliti što se tom dečku dogodilo, koji su još likovi, njegovi roditelji, prijatelji… Dakle, moraš sve to nekako složiti, i imati kraj. Kraj je strašno važan kod svake priče, kraj zapravo organizira priču jer sve vodi k njemu. Već na početku znam kako će on izgledati i što će se dogoditi. Zatim napravim razradu na jednom listu papira. Za svako poglavlje kratke napomene.
Onda dolazi šljakanje. Pišem samo onda kad znam da imam dovoljno vremena za to. Najčešće sam pisao ljeti, kad nisam imao obveza. Nikada knjigu nisam napisao napreskok, nego pišem iz dana u dan, svaki dan po jedno poglavlje. Ne dopuštam samom sebi da budem lijen. I još uvijek pišem rukom.
ODRASLI SE DAJU GNJAVITI
Pišete knjige i za djecu i za odrasle. Po čemu se razlikuje pisanje za djecu i pisanje za odrasle?
Knjige za djecu počeo sam pisati relativno kasno, kad mi je bilo već 35 godina. Mislim da je za djecu teže pisati, zato što su djeca stroža prema tekstu. Ona se ne daju gnjaviti, jednostavno rečeno. Odrasli se daju gnjaviti. Ako ti, na primjer, u knjizi za odrasle staviš nekakav opis zalaska Sunca iznad Drave, oni će reći, nije to sad baš nešto, ali zato su drugi dijelovi malo bolji. Djeca, čim ih knjiga počne gnjaviti, počnu preskakati, počnu čitati samo ono što je s crticama, samo dijaloge, jer tu se sigurno nešto događa. Dakle, ja se nisam usudio pisati za djecu dok nisam stekao nekakvu vještinu, i dok nisam bio uvjeren da mogu zadržati tu njihovu pažnju, da mogu pisati tako da ne preskaču. A baš nekako u to vrijeme mi je i sin imao 7-8 godina tako da se to zgodno poklopilo.
A za koga Vam je draže pisati – za djecu ili odrasle?
Već dugo nisam pisao za djecu jer sam izgubio kontakt s djecom, s dječjim svijetom. Nemam pravi uvid u to kako djeca danas žive, koji su njihovi problemi itd. S druge strane – čudim se tome – recimo Trojicu u Trnju djeca rado čitaju iako je to pisano za jedno vrijeme koje je sasvim drugačije. Hrvojev nestanak kao problem danas sigurno ne bi postojao. Postoje mobiteli, on bi se isti čas javio i nazvao. A tamo on ide na govornicu pa nema kovanicu itd. Ali svejedno to djeca danas čitaju. Možda sam i u zabludi kad mislim da bih morao bolje poznavati dječji svijet u tehnološkom smislu.
Koji vam je bio najdraži nastavni predmet u školi?
Ja nisam imao najdraži i najgori predmet, svi su mi bili podjednaki. Prije je to bilo drugačije, manje strogo. Nisu se dobivale zadaće, osim iz najvažnijih predmeta – engleskog, matematike i hrvatskog. Bilo je manje pisanja.
SAMI SMO STVARALI IGRAČKE
Cijelo djetinjstvo proveli ste u svomu rodnom gradu Vukovaru. Možete li malo opisati kako je izgledalo vaše djetinjstvo?
To je, naravno, duga priča pa mogu samo reći da je bilo jako lijepo. Tada su djeca bila ranije gurnuta u život. Nisu se roditelji za njih previše brinuli. Naravno da su se brinuli da imaju što obući, pojesti, gdje spavati itd., ali ne kao vaši roditelji kad ideš nekuda kroz grad pa ih brine promet i sl. U ono doba svega toga nije bilo, promet je tad bio slab. Ako je bilo ljeto, ja sam izašao van u osam sati ujutro i vratio sam se u tri sata popodne. Nitko nije pitao ni gdje sam bio ni što sam radio, niti se itko brinuo. Možda je tu bilo razloga, recimo opasnosti koje nosi Dunav.
Inače, mi smo imali dvije rijeke. Ja sam stanovao blizu Vuke i blizu Dunava. A to su dvije potpuno različite rijeke. Jedna mala, lokalna, plitka, a druga velika, s brodovima. Onda su tamo bili vrtovi. Onda su bili tavani – bilo je čudo čega je sve tamo bilo. Imali smo velik broj tih dostupnih zabava. Za razliku od današnje djece – mislim da smo mi bili u prednosti – sami smo morali stvoriti igračke. Zato što je igračaka bilo malo, a kojih je bilo, bile su skupe. Dakle, mi smo vrlo rano dobili u ruke recimo nož, sa 6-7 godina, i pravili sviralu od vrbe, na primjer. Ili praćku. Takve stvari sami smo morali stvoriti; ne bi čovjek vjerovao što smo pravili.
U kojem razdoblju života ste prepoznali da želite postati književnik?
Već u osnovnoj i srednjoj školi počeo sam pisati pjesme. Mislio sam da su odlične i bio sam ponosan njima, ali onda kad sam ih pročitao kad sam odrastao, bile su mi užas i sretan sam što ih nikada nisam nigdje objavio. Što više pišeš, to počinješ imati više ideja i onda priče postaju duže. Na primjer, kada sam pisao prve priče bile su po 2-3 stranice. Što sam više pisao, postajale su duže. I tako jednog dana dođeš do 300 stranica.
Imate li neki hobi?
Kada pišeš knjige, jednostavno nemaš vremena za druge hobije. Pisati treba svaki dan i, kao što sam ranije rekao, ne dopuštam si da budem lijen. Sve svoje vrijeme trebaš prepustiti pisanju ako želiš brže završiti.
Imate li neki savjet za buduće naraštaje, za one koji jednoga dana žele postati pisci?
Sve što trebam reći je – najvažnije je čitati. Jer što više čitaš imaš sve više ideja koje bi mogle biti zanimljive i onda želiš što više pisati i pisati, i u svemu vidiš neku zanimljivu priču.
Razgovarala: Nika Ištoković
OŠ „Retfala“, 6. a
CIO, Novinarstvo i dizajn, OŠ V. Becića